Nacionalni park Sjeverni Velebit proglašen je 09.06.1999. godine, a Javna je ustanova započela s radom na temelju ukaza Sabora RH od 16. rujna iste godine. Područje je proglašeno nacionalnim parkom zbog izrazite raznolikosti krških fenomena, bogatstva živog svijeta i iznimnih prirodnih ljepota na relativno malom prostoru.
Površina parka iznosi 109 km2, a unutar istog nalazi se strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, koji predstavlja specifičan geomorfološki fenomen na kojemu je do sada otkriveno više od 150 jama, od kojih je najpoznatija Lukina jama, jedna od najdubljih u svijetu uopće, otkrivena 1999. godine.
Zabranjen je za posjetitelje (osim prolaska Premužićevom stazom) i u njemu se mogu provoditi samo znanstvena istraživanja te vođenje u edukativne svrhe, uz dopuštenje nadležne uprave za zaštitu prirode. U sklopu parka nalaze se još botanički rezervat "Visibaba", na kojemu se nalazi najveće nalazište endemične hrvatske sibireje (Sibiraea altaiensis ssp. croatica), te botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa, koji se ističe bogatstvom visokoplaninske flore. Unutar rezervata nalazi se i poznati Velebitski botanički vrt, kojega je osnovao prof. Fran Kušan još davne 1967. godine.
Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza, nazvana po graditelju ing. Anti Premužiću koji ju je projektirao još davne 1930. godine, dok je sama gradnja dovršena 1933. godine. Staza prolazi kroz najljepše i najzanimljivije dijelove sjevernog Velebita. S planinskih vrhunaca pruža se prekrasan pogled na Jadransko more i otoke Pag, Rab, Goli, Prvić i Krk, te na ličko zaleđe s kontinentalne strane. Kulturna baština parka očituje se u brojnim ruševinama starih stočarskih stanova, kuća i suhozida, koji svjedoče o prošlim vremenima kada je ovo područje naseljavao znatno veći broj ljudi, koji se kasnije raselio po svijetu, ostavivši samo tragove svoje nazočnosti na ovom iznimno lijepom i neponovljivom prostoru.
Nacionalni park Sjeverni Velebit proglašen je 09.06.1999. godine, a Javna je ustanova započela s radom na temelju ukaza Sabora RH od 16. rujna iste godine. Područje je proglašeno nacionalnim parkom zbog izrazite raznolikosti krških fenomena, bogatstva živog svijeta i iznimnih prirodnih ljepota na relativno malom prostoru.
Površina parka iznosi 109 km2, a unutar istog nalazi se strogi rezervat Hajdučki i Rožanski kukovi, koji predstavlja specifičan geomorfološki fenomen na kojemu je do sada otkriveno više od 150 jama, od kojih je najpoznatija Lukina jama, jedna od najdubljih u svijetu uopće, otkrivena 1999. godine.
Zabranjen je za posjetitelje (osim prolaska Premužićevom stazom) i u njemu se mogu provoditi samo znanstvena istraživanja te vođenje u edukativne svrhe, uz dopuštenje nadležne uprave za zaštitu prirode. U sklopu parka nalaze se još botanički rezervat "Visibaba", na kojemu se nalazi najveće nalazište endemične hrvatske sibireje (Sibiraea altaiensis ssp. croatica), te botanički rezervat Zavižan-Balinovac-Velika kosa, koji se ističe bogatstvom visokoplaninske flore. Unutar rezervata nalazi se i poznati Velebitski botanički vrt, kojega je osnovao prof. Fran Kušan još davne 1967. godine.
Park je ispresijecan brojnim planinarskim stazama, od kojih je najpoznatija Premužićeva staza, nazvana po graditelju ing. Anti Premužiću koji ju je projektirao još davne 1930. godine, dok je sama gradnja dovršena 1933. godine. Staza prolazi kroz najljepše i najzanimljivije dijelove sjevernog Velebita. S planinskih vrhunaca pruža se prekrasan pogled na Jadransko more i otoke Pag, Rab, Goli, Prvić i Krk, te na ličko zaleđe s kontinentalne strane. Kulturna baština parka očituje se u brojnim ruševinama starih stočarskih stanova, kuća i suhozida, koji svjedoče o prošlim vremenima kada je ovo područje naseljavao znatno veći broj ljudi, koji se kasnije raselio po svijetu, ostavivši samo tragove svoje nazočnosti na ovom iznimno lijepom i neponovljivom prostoru.
HEY JA VAM ŽELI MERRY CHRISTMAS I SVE NAJBOLJE ZA BOŽIĆ I OVE BOŽIĆNO NOVOGODIĐNJE BLAGDANE.
i sretnu novu godinu 2007.
nemojte pisati komentare.. heheh
stvarno nemojte haha
ajde bok
ja se javljam nakon puuuno dana bez postova... Tinaklikni ovdje
Samantinklikni ovdje
A od Viki jeklikni ovdje
Ali meni je najjbolji od Tine,a onda od samante
a nakraju od viktorije
Ima oko 120 000 vrsta leptira koji predstavljaju veliku skupinu razreda Insecta - Lepidoptera. Skupina uključuje neke od najljepših životinja našeg planeta. Zbog izvrsnih letnih sposobnosti rasprostranjeni su od tropskih do polarnih krajeva, u visokim planinskim predjelima i pustinjama. Najljepši primjerci nalaze se u tropskim predjelima, a u nekim područjima svijeta pronađene su primitivne vrste koje pomažu u razumijevanju evolucije ove skupine kukaca. U različitim klimatskim područjima leptiri se razlikuju načinom života pa se neki pojavljuju tijekom zime, a neki su vjesnici proljeća. Razvojem civilizacije leptiri postaju ugrožene vrste te se njihov broj znatno smanjuje, a neke vrste su izumrle.
Zbog nježne tjelesne građe postoji vrlo malo paleontoloških ostataka leptira pa se do spoznaja o njihovoj evoluciji dolazi posredno, preko ostataka drugih životinjskih skupina ili proučavanjem evolucije biljnih vrsta s kojima su zbog načina života leptiri usko povezani. Najstariji fosilni ostaci razreda Insecta potječu iz paleozoika i stari su oko 350 mil. godina dok najstariji leptiri potječu iz tercijara (50 mil. god.) kada je ova skupina već bila dobro razvijena i mnogi sačuvani primjerci ne razlikuju se puno od današnjih primjeraka. Na temelju tih podataka zaključujemo da su se leptiri razvijali tijekom dugog razdoblja od 300 mil. godina, a najstariji oblici vjerojatno su se pojavili krajem paleozoika kada su već postojali uvjeti života pogodni za leptire. Rezultat ove duge evolucije je oko 200 000 vrsta leptira od kojih je 120 000 poznato i opisano.
Kako su tijekom leta prednja i stražnja krila leptira spojena, način kojim se to postiže poslužio je u klasifikaciji pa se Lepidoptera dijele na: Jugatae (krila su spojena izbočinom prednjih krila) i na Frenatae (posjeduju specijalizirani aparat na stražnjim krilima). Jugatea uključuju primitivne porodice kao što su: Micropterigidae, Eriocraniidae i Hepialidae dok Frenatae uključuju sve ostale noćne i danje leptire. Drugo obilježje koje se koristi u klasifikaciji su krila i raspored rebara na njima pa razlikujemo Homoneura (podjednak izgled prednjih i stražnjih krila i podjednak broj rebara) i Heteroneura (različit oblik i broj rebara na prednjim i stražnjim krilima). Nadalje, s obzirom na broj spolnih otvora u ženki porodice se klasificiraju u Monotrysia (jedan spolni otvor) ili Ditrysia (dva spolna otvora). Ipak, najčešće korištena klasifikacija koristi tradicionalnu podjelu na Macrolepidoptera (velioki danji i noćni leptiri) i Microlepidoptera (mali noćni leptiri). Neki istraživači smatraju da se Lepidoptera dijele na 50 dok drugi spominju čak 120 porodica leptira.
Kraljevstvo: Animalia
Koljeno: Arthropoda
Razred: Insecta
Red: Lepidoptera
Podred: Homoneura (=Jugatae)
Natporodice: Micropterigoidea i Eriocranioidea
Oko 90 porodica.
Leptiri (Lepidoptera) su maleni do veliki kukci koji gotovo svi žive na kopnu i hrane se cvjetovima biljaka. Glava im je slabo pokretljiva i gusto dlakava. Sastavljene oči su polukuglaste, a često imaju i dva jednostavna oka. Ticala su im sastavljena od mnogo članaka, a mogu biti: nitasta, četinasta, pilasta, češljasta, perasta i kijačasta.. Usni organi prilagođeni su sisanju tekuće hrane, a u nekih vrsta su smanjeni. Gornja usna i gornje čeljusti su neznatne, a vanjski dijelovi donjih čeljusti su produljeni i čine cjevčicu koja je zavojito smotana ispod glave. Donja usna je smanjena, ali su njena pipala velika i dlakava. Sisaljkom u jednjaku leptiri uvlače sladak sok iz nektarija. Prsni kolutići leptira su stopljeni i gusto dlakavi kao i čitavo tijelo. Prednja krila obično su veća od stražnjih. Krila su djelomično ili potpuno obrasla dlačicama koje se prekrivaju poput crijepova te daju boje i sjaj krilima. Oba para krila pri letu se pokreću zajedno pa su povezana jarmom ili kvakastom četinom. Od slabašnih nogu za hodanje prednja su smanjena u noge za čišćenje, zadak se sastoji od 6 do 7 kolutića, a neki leptiri na zatku imaju timpanalne organe.
U leptira je često spolno dvoličje koje je izraženo u veličini, obojenosti, krilima i ticalima. Mužjaci su obično življih i šerenijih boja. U nekih leptira pojavljuju se znatne razlike u boji prema godišnjoj dobi (sezonsko dvoličje). Potpuno razvijeni leptiri hrane se najviše nektarom, rijetko peludom, a nekima je probavilo zakržljalo pa se i ne hrane.
Za leptire je karakteristična potpuna preobrazba (holometabolija) pa između ličinačkog stadija i odrasle jedinke prolaze stadij kukuljice. Ličinke leptira su gusjenice s usnim organima za grizenje, većinom žive na kopnu, a neke u vodi. Hrane se uglavnom raznim biljnim dijelovima. Na glavi imaju kratka ticala i 4 do 6 jednostavnih očiju. Uz prave noge imaju obično 5 pari panoga (na 3. do 6. i na zadnjem začanom kolutiću). Prije nego što se zakukulje, gusjenice se pričvrste na zaštićenu mjestu ili ispredu svilen zapredak, te se preobraze u slobodnu ili češće zastrtu kukuljicu. Potpuno razvijeni leptiri žive obično samo kratko vrijeme, ali neki mogu i prezimiti. Mnoge su gusjenice štetne u šumama i na uzgajanim biljkama.
